Među najsenzacionalnijim japanskim umjetnostima, tradicionalno japansko kazalište zauzima središnje mjesto.
Japansko kazalište je oblik plesno-pjevačkog spektakla koji potječe iz vjerskih rituala, lokalnih tradicija i popularne zabave. Ova scenska umjetnost, priznata kao nematerijalna kulturna baština UNESCO-a, sastoji se od nekoliko žanrova: Kabuki (popularni oblik), Nô (dramsko kazalište), Kyogen (komična verzija) i Bunraku (kazalište lutaka).
Saznajte sve o ovoj iznimnoj tradicionalnoj zabavi iz Zemlje Izlazećeg Sunca.
🎭 Kabuki, popularno japansko kazalište
Nastao početkom 17. stoljeća, Kabuki je tradicionalno popularno kazalište. Ovaj oblik epske izvedbe iznimno je cijenjen u Japanu još od Edo razdoblja i okuplja široku publiku.
Nishizaki Sakurako i Bando Kotji u Kabuki predstavi “Yoshino Mountain”
Podrijetlo Kabukija
Ideogrami „ka” 歌, „bu” 舞 i „ki” 伎 znače „pjesma”, „ples” i „tehnička vještina”. Sama bit Kabukija dolazi iz avangardnog duha koji je karakterizirao ovaj umjetnički oblik u to vrijeme. Nekada su se Kabuki glumci smatrali ekscentricima, ludima koji su se neobično odijevali (kabuki-mono).
Godine 1603. slavna plesačica Okuni izvela je prvu Kabuki predstavu u Kyotu… zabava koja je brzo postala popularna. Međutim, predstave su često izvodile prostitutke, pa je Kabuki ubrzo povezan s razvratom. Suočen s tom pretjeranošću, Tokugawa šogunat je 1629. godine zabranio nastup umjetnica na sceni. Od tada je profesija Kabuki glumca rezervirana isključivo za muškarce.
Kao kazalište omiljeno među ratnicima, daimyo plemićima i trgovačkom buržoazijom u Edo razdoblju, Kabuki se ističe ekstravagantnim kostimima, šminkom i glumom, kao i svojom spektakularnom scenografijom.
U njemu se isprepliću ples, komedija, romansa i tragedija uz posebnu zvučnu kulisu. Shamisen, tradicionalni japanski instrument s tri žice, izražava emocije glumaca i pojačava njihove umjetničke izvedbe. Također, pozornica je opremljena brojnim uređajima koji omogućuju izvanredne vizualne efekte (središnja rotirajuća platforma, mehanizmi i most koji prolazi kroz publiku).
Kabuki u modernom vremenu
Danas ovaj kazališni oblik zadržava svoje kodove dok se istovremeno obnavlja. Naime, među glumcima se mogu naći i ikone pop kulture kako bi se privukle mlađe generacije.
🙏 Nô, dramsko japansko kazalište
Nô je dramski oblik tradicionalnog kazališta, sastavljen od lirskih pjesama, plesova i mimike. Kazalište rezervirano za japansku elitu još od doba šoguna, Nô je jedinstvena umjetnost koja je istovremeno poetska i duhovna.
Izvedba Nô kazališne predstave “Aoi no Ue” ili “Gospa Aoi”.
Podrijetlo Nô kazališta
Nastao u 14. stoljeću u Muromachi razdoblju, Nôgaku je najstariji oblik kazališta, iz kojeg su proizašli Nô (lirska drama) i Kyogen (komedija). Pojavivši se prije Shakespeareovih djela, ova je zabava naslijeđena od Sangakua, žanra popularnog cirkusa koji datira iz 8. stoljeća.
Nô vuče korijene iz vjerskih kultova i ritualnih plesova koji su se nekada izvodili kako bi se umirili kamiji i blagoslovila žetva seljaka (Kagura). Kasnije je Sangaku donio spektakularniju dimenziju integrirajući magične točke, akrobacije i komični aspekt. Malo po malo, potraga za estetikom nadmašila je sakralni karakter, nudeći prave umjetničke izvedbe. Inače, „Nô” znači „moć” i poprima značenje „talent” kao priznanje radu umjetnika.
U Muromachi razdoblju, Nô usvaja nove kodove koji reguliraju kostime, maske, pjesme i orkestar. Iako je duh Sangakua očuvan, Nô je sada namijenjen ratničkoj aristokraciji.
Nô glumci
Glumci prakticiraju Nô s koljena na koljeno. To su uvijek muškarci. Shite je glavni glumac i ostaje nit vodilja radnje. Odjeven u elegantni kimono, izvodi spori ples nazvan Kuse. Waki je sporedni lik koji pomaže gledatelju razumjeti kontekst priče. Za razliku od shitea, on nikada ne nosi masku.
Glumci tumače različite likove poput muškaraca, žena, staraca, duša ili čak kamija, zahvaljujući brojnim Nô maskama, zvanim Nômen. Glavni glumac najčešće utjelovljuje duha. Valja napomenuti da je u to vrijeme očekivani životni vijek bio puno kraći nego danas, a smrt je bila vrlo prisutna u mislima.
Nômen maske
Datirajući iz prapovijesti (Jomon razdoblje), japanske maske koriste se stoljećima i ostaju vrlo popularne tijekom šintoističkih festivala. Maske Nô kazališta prožete su tom drevnom kulturom. Izrađene na zanatski način, Nômen maske su rezbarene iz komada drva prije nego što se oslikaju. One prikazuju likove grupirane u nekoliko kategorija: muškarci, žene, starije osobe ili čak demoni. Tako glumci mogu utjeloviti bilo kojeg protagonista.
Primjeri drvenih Nômen maski.
Nô kazalište danas
Od svog nastanka, Nô je ostao netaknut i predstavlja tradicionalnu lokalnu kulturu kroz klasičnu književnost, japanske legende, kao i maske, kostime i kimona. Zbog svog lirskog aspekta, stranci ga nazivaju japanskom operom.
🤣 Kyogen, komično japansko kazalište
Kyogen kazalište je komična grana Nô kazališta. Došavši iz Kine u 8. stoljeću pod nazivom Sarugaku, doslovno „kazalište majmuna”, ova se satirična umjetnost razvila u Japanu integrirajući kulturna vjerovanja srednjovjekovnog razdoblja. Tako su se u njemu redovito pojavljivali demoni i kamiji. Štoviše, jezik koji se koristi u dijalozima potječe iz Muromachi razdoblja.
Tek se u 14. stoljeću Kyogen kazalište kodificiralo usvajanjem karakteristika koje danas poznajemo: srednjovjekovni kostimi, tipične maske i stilizirana gestikulacija, pod utjecajem slavnog japanskog dramaturga Zeamija.
Kazališna trupa Kyogen, Shigeyama Sengoro.
Kyogen se razlikuje od drugih kazališnih oblika svojim kratkim i ritmičnim komadima koji se nadahnjuju ljudskim manama kako bi izazvali smijeh gledatelja. Njegovo ime, sastavljeno od ideograma „kyo” 狂 i „gen” 言, znači „lude riječi”. Poput Shakespearea i Molièrea, teme komada vrte se oko svakodnevnih briga ili mjesta čovjeka u svemiru.
Farse Nô kazališta
Lagana i komična, Kyogen je savršena nadopuna Nô kazalištu, koje je ozbiljno i dramatično. Štoviše, scene Nô kazališta često su isprekidane Kyogenom u intermezzu, kako bi se malo opustila napetost. Scena traje oko 20 minuta i služi za opuštanje gledatelja.
Komadi koji se umeću između dva čina nazivaju se hon-kyōgen, a oni koji presijecaju dvije scene Nô kazališta nazivaju se ai-kyogen. Oni pružaju pojašnjenja o izvedbi i daju glumcima vremena za promjenu kostima.
👏 Bunraku, japansko kazalište lutaka
Na pola puta između Nô i Kabukija, Bunraku je oblik tradicionalnog japanskog kazališta dramskog repertoara koji spaja lutke, pjevane priče i instrumentalnu pratnju.
Izvedba Bunraku kazališta u National Bunraku Theatre, u Osaki, Kyoto.
Podrijetlo Bunrakua
Bunraku je stvoren u Edo razdoblju u 17. stoljeću spajanjem glazbenog narativnog stila „jōruri” s kazalištem lutaka. Ovaj jedinstveni oblik spektakla razvio se u 18. stoljeću usvajanjem karakteristične igre lutaka prije nego što je u 19. stoljeću dobio naziv Ningyo Johruri Bunraku. Teme su nadahnute dramama srednjovjekovnog razdoblja i suvremenim prikazima koji evociraju dualnost između ljubavi i društvene dužnosti.
Umjetnost Bunrakua
Bunraku lutke pažljivo izrađuju majstori zanatlije. Svaka posjeduje svoj izraz lica i odjevena je u tradicionalni kostim.
Lutkama upravljaju tri lutkara odjevena u crno, koji su vidljivi tek od struka. One oživljavaju pod igrom savršeno koordiniranih umjetnika kako bi se postigla fluidna gestikulacija. Prvi upravlja licem, tijelom i desnom rukom lutke. Obično taj posao obavlja najiskusniji umjetnik. Drugi pomiče lijevu ruku lutke, dok treći upravlja nogama. Priče pjeva pripovjedač uz pratnju svirača shamisena. Također, pripovjedač modulira svoj glas i intonacije ovisno o liku kojeg utjelovljuje.
🤩 Japansko kazalište danas
Danas japansko kazalište ostaje amblematična figura tradicionalne japanske kulture. Istovremeno poetska i estetska, scenska izvedba glumaca apsolutno je izvanredna. Kao što ste shvatili, ova vrlo tipična kazališna umjetnost je nezaobilazan spektakl ako putujete u Japan!
